Građevinari su svojevrsni pioniri razvoja gospodarstva i društva. Tako tumači Berislav Borovina, poznati domaći građevinski poduzetnik: građevinar najprije sagradi cestu pa njome prođu vozila; zatim sagradi bolnicu i školu pa se u njima ljudi liječe i djeca obrazuju. No jednako tako, kad počne padati potražnja za radovima u građevinarstvu, a ponajprije za projektima i inženjerima, onda je riječ o prvim znakovima krize. Tako su građevinari ujedno prvi vjesnici usporavanja gospodarstva. Borovinina Spegra lani je dobila priznanje Financial Timesa koji ju je postavio na deseto mjesto među europskim građevinskim tvrtkama, o čemu smo, kao i o stanju u građevinarstvu, obnovi, tržištu rada te skorašnjoj tranziciji u njegovoj tvrtki, razgovarali s tim poduzetnikom.

FT je ove godine dao veliki kompliment vašoj tvrtki na temelju mjerljivih kriterija, složene agregirane stope rasta. Stavio je Spegru na deseto mjesto među europskim građevinskim tvrtkama. Kako biste objasnili njezin razvoj i uspjeh?

– Izvrsnost možete postići samo u uskom području. Bježi od čovjeka koji kaže da sve zna. Mi smo građevinari, ali u posebnom dijelu graditeljstva koji je doživio nagli razvoj zahvaljujući razvoju tehnike i alata za popravke te razvoju građevnih materijala. Kako se razvijala industrija građevnih materijala, tako su se razvijala i sredstva za njihovu primjenu. A usporedno smo se suočili s činjenicom da zgrade nisu vječne. Prvu smo opremu sami konstruirali, a zatim smo komunicirali s proizvođačima u Europi i zajedno s njima usavršavali strojeve. Mogu reći da smo u tom specijalističkom znanju prepoznatljivi i u Europi. Da nismo lokalnoga karaktera, pokazuje činjenica da je Hvarsko kazalište, objekt na kojem smo bili glavni izvođač, Europska komisija 2001. nagradila zbog uspješno provedene konzervacije. Lider smo u sanacijskim radovima u Hrvatskoj, a vjerujem da u tom dijelu građevinarstva predstavljamo i međunarodnu veličinu.

Pomažu li vam međunarodna priznanja u dobivanju posla u inozemstvu?

– Imponira što netko u Londonu razmišlja o nama. Prvi put kad su nas stavili među brzorastuće dobili smo poziv iz okruga Leipzig, taj je okrug najbrže rastao u Njemačkoj. Htio je obnoviti mnoge stare objekte i zvao je nas da dođemo raditi. I onda se začudiš kad te netko zove iz Njemačke, a ovdje će posao dobiti netko koga se gura. Mjesto na FT-ovoj listi imponira i vjerujem da će nam pomoći u komunikaciji s budućim partnerom vani. Na kraju se nismo odlučili raditi u Leipzigu, ali ima koristi od takvih lista. Daje ozbiljnost u nastupu u inozemstvu jer stranci to mnogo više gledaju nego domaći.

Već je prošlo dosta vremena od potresa, mnogi ljudi nezadovoljni su tempom obnove, a pojedina urbana središta, poput Karlovca, imaju problema s njezinom kvalitetom. Kako biste ocijenili obnovu?

– Potres je nepredvidiva prirodna nepogoda koja u trenu napravi golemu štetu. Skupljali smo iskustva od potresa u Dubrovniku, Budvi, crnogorskom primorju pa u dubrovačkom i kad se dogodio potres u Zagrebu, vrlo rado sam otvorio sve naše arhive cijeloj javnosti, ponajprije stručnoj. Razumijem da su ljudi nezadovoljni, ali od starta sam upozoravao da je obnova nakon potresa iznimno složena, jer uz građevinski dio postoji i onaj pravni, vlasnički, konzervatorski, ekonomski, povijesnoumjetnički, dakle to je multidisciplinarni problem. Ne znam da je u svijetu zabilježen ovakav slučaj u kojem je država gotovo potpuno solidarna sa žrtvama, pri čemu je sve više od trideset do četrdeset posto državnog sudjelovanja u sanaciji šteta izniman bonus. Upozorit ću da bi šteta bila znatno manja da su se građevine održavale ili da se na njima nisu radile intervencije, pa čak i na nosivim zidovima, fasadama, da se prizemlja nisu oštećivala i pretvarala u poslovne prostore, da se nisu širili otvori na zidovima. Ta razina solidarnosti države izniman je dar kojeg ljudi moraju biti svjesni i koji trebaju cijeniti. Što se tiče tempa i kvalitete obnove, tek kad je centralizirana kompletna mjerodavnost u jednoj osobi koja je mogla koordinirati radove svih odgovornih tijela, obnova se doista pokrenula. Povrh toga, moramo biti svjesni da je potres došao u fazi kad smo imali građevinarstvo koje je bilo potpuno devastirano. U tom trenutku nije bilo dovoljno operative spremne da se uhvati ukoštac s time i zapravo je mnogo tvrtki usput učilo.

Jeste li zadovoljni tempom i kvalitetom obnove?

– Ovo o čemu sam govorio objektivni su problemi u obnovi. Nikada ne možemo biti zadovoljni. Što se tiče stambenih objekata, riječ je o kvalitetnoj špranci; jednostavno je lakše sagraditi novi objekt nego pojedinačno rješavati kuće koje su znatno oštećene. Mislim da i mnogo bogatije zemlje nisu baš toliko brze u obnovi od posljedica potresa. Što se tiče spomeničke baštine, tu je uglavnom riječ o objektima koji nisu od armiranog betona, ali ispunjavaju najljepše prostore u svim gradovima. Ponosimo se tim starim objektima i u redu je da ih popravimo, ali mislim da bi bilo potrebno da se, barem za privatne nekretnine, uvede neka vrsta seizmičkog certifikata, po uzoru na energetski certifikat. Taj 'protupotresni' certifikat informirao bi ljude o kvaliteti određene građevine i to bi bilo pošteno prema potencijalnim kupcima. Inicijativu za uvođenje takvog certifikata pokrenulo je Hrvatsko društvo za potresno inženjerstvo i apsolutno to podupirem. Svi bismo morali biti svjesni da građevine imaju rok trajanja i bilo bi korektno da se ti podaci znaju. Kad kupuje automobil, svaki čovjek kontrolira kilometražu, stanje motora, je li bio popravljan ili nije. Nema razloga da se takvo što ne pita i za građevinu.

Znali ste citirati uzrečicu da kad građevinarstvo zakašlje, država dobije upalu pluća. Čini se da kod nas građevinarstvo ne kašlje – još.

– Objašnjenje je te uzrečice u tome da građevinar gradi cestu, onda bolnicu, školu, crkvu, policijsku postaju, pa analogijom daje posla i učitelju, i svećeniku, i policajcu, i liječniku, pa sagradi i hidroelektranu u kojoj se proizvodi energija. Građevinari su uvijek prvi ulazili i izlazili iz krize jer sva društva srežu investicije kad osjete krizu. Građevinarstvo je često pokazatelj ekonomskog stanja u nekom društvu, jer kad je građevinarstvo u ekspanziji, znači da idu investicije i da se radi. Spegrina niša možda je dobra zato što građevine morate održavati i u krizama. Te su pojave cikličke, zbivaju se u nekakvim sinusoidama i o lošim vremenima treba misliti i kad ide nabolje. U ovom trenutku građevinarstvo je u ekspanziji. Kad još uzmemo u obzir da su u Hrvatskoj škole besplatne, da je zdravstvo dostupno svima i da živimo u sigurnoj zemlji, to je čini oazom i daj Bože da potraje. Trebamo malo biti zahvalni na onome što imamo. I čuvati to što imamo.

Kako ocjenjujete generalno stanje danas u građevinskom sektoru? Konkurencija je prilična, a sektor je među surovijima u Hrvatskoj.

– Istina, građevinarstvo je za prave momke. Gledajte, još u vrijeme Jugoslavije, dok je na razini cijele države bila jaka operativa, u sektoru su bile i velike hrvatske tvrtke. Kad sam 1984. bio u Iraku, te su tvrtke radile na tri gradilišta, svaka je investicija bila vrjednija od milijardu dolara. Pomgrad, Konstruktor, Hidroelektra, Industrogradnja i Viadukt imali su više tisuća zaposlenih, čak do petnaest tisuća, i redovito su radili u inozemstvu. Kad govorimo o hrvatskim okvirima nakon Domovinskog rata, treba reći da je malo zemalja u svijetu koje su u tom trenutku mogle napraviti više od sto kilometara autoceste u jednoj godini. To su bili vrhunski rezultati i žao mi je što hrvatsko građevinarstvo nije gledalo dugoročno i iskoračilo van. Te su tvrtke nestale i danas u Hrvatskoj nemamo jakoga građevinara osim Kamgrada, koji je izrastao u tvrtku s potencijalom za inozemni iskorak. Strabag se kao strana tvrtka ponaša prilično korektno na hrvatskom tržištu i rekao bih da je djelomično i domaća tvrtka jer mu je vlasnik emotivno vezan uz našu zemlju. Iako je konkurencija i dalje jaka, žao mi je što su nestali giganti poput Konstruktora, Viadukta ili Hidroelektre.

Može li Spegra iskoračiti na vanjska tržišta?

– Bili smo dosta pozivani van, ali ne volimo nastupati ondje gdje nismo prihvaćeni kao partneri. I u Splitu, gdje nam je sjedište, nastojimo biti pažljivi i suživjeti se s ljudima i prostorom, u Zagrebu isto tako. Kada dođete u drugi grad, vrijede druga pravila ponašanja, a kamoli u drugoj zemlji, i zato mislimo da kvalitetniji nastup možemo imati u suradnji s domaćim partnerom. Također, činjenica je da ne moramo više inzistirati na inozemnim poslovima. U jednom je trenutku u Zagrebu više od pola od sedam najvećih europskih građevinskih tvrtki imalo svoju ekspozituru. Za svaku je od njih pojedinačno Hrvatska mala. K tome, velika je stvar za državu ako ima jake domaće građevinare. Kad se dogodi nekakav eksces, kad je potrebna hitna reakcija, dobro je imati domaće građevinare jer oni mogu lako angažirati mehanizaciju. To se vidjelo nakon potresa, a i u vrijeme rata.

Osjećate li da vas država dovoljno prati? Ne samo u investicijama već i u propisima, prilagodbi novim standardima?

– U načelu sam zadovoljan, ali specifičan je problem to što je u Hrvatskoj najveći investitor zapravo država. Drugdje to nije slučaj. Zahvaljujući tomu političari odmah dobivaju jednu drugu dimenziju i specifičnu težinu. Moglo bi se mnogo napraviti u javnoj nabavi. Svi egzistiramo zahvaljujući javnim nabavama, ali također nam je velik problem sustav, koji bi trebalo doraditi. Cijena ne može biti glavni kriterij, najjeftinija ponuda ne potiče da se ide naprijed, nego traži tko će biti luđi u nestašici posla.

Kako to mislite?

– Katkad to izgleda kao natjecanje tko će se usuditi izgubiti na ponuđenom poslu samo da osigura nekakav priljev sredstava. Mislim da bi se moglo poraditi na boljem modelu.

Kako pronalazite radnike?

– Svjedoci smo da je dosta ljudi otišlo trbuhom za kruhom i trebamo biti zahvalni na onima koji su ostali. Odlazak ljudi nije politički vezan uz određenu vladu, povezan je s okolnostima nestanka europskih granica. To je bio prirodan proces koji je doživjela svaka zemlja. Laž je da poslodavci dovode strane radnike da bi ostvarili što veći profit, to nema veze s mozgom; nama su stranci nužnost. U konačnici su skuplji, a nerijetko i nekvalitetniji, ali moramo prihvatiti da Hrvati ne žele raditi najteže poslove. No trebalo bi propisati bolja pravila za uvoz stranih radnika. Radili smo s agencijom, ali imali smo slučaj da nije osigurala obrok za radnike koje nam je dovela. To su pretužne stvari. Situacije kad je od dvadeset do trideset ljudi smješteno u sto kvadrata treba sankcionirati, ali mislim da se nijedan ozbiljan poslodavac neće upustiti u takvu avanturu. Takve stvari organiziraju ljudi koji samo žele uzeti novac i tako nanose štetu svima. Kad smo vidjeli da imamo problem, okrenuli smo se u drugom smjeru i dobili akreditaciju od filipinske države da možemo sami dovoditi njezine državljane na rad u Hrvatsku. Obavljamo intervjue Skypeom, refundiramo im avionske karte kad idu na odmor... Nažalost, mislim da se onakve ružne situacije događaju kod nekih marginalnih ljudi, jer ništa što je imalo ozbiljno i promišljeno ne može se raditi po nemoralnim i nehumanim principima.

Drago mi je da ste se tako jasno odredili, potrebno je da više poduzetnika progovori o tome. Zašto ste se odlučili baš za Filipine?

– Filipinci su zahvalniji za integraciju jer su nam kulturno bliži s obzirom na to da ondje prevladava katoličanstvo. Sigurno su od dvadeset do trideset posto skuplji nego radnici iz nekih drugih zemalja, ali kulturna bliskost to nadoknađuje.

Prvih je trideset pet godina iza Spegre. Što očekujete za idućih trideset pet?

– Sad smo u tranziciji, a nju nije lako provesti. Upravljački potencijal nije vezan samo uz obrazovanje već i uz socijalnu inteligenciju koja se dobije majčinim mlijekom. Upravljanje je sposobnost komuniciranja s ljudima, vođa ne smije biti samo piroman, a ni samo vatrogasac. Spegra je etablirana tvrtka s definiranim vrijednostima i mjestom na tržištu. Ne očekujem od svoje djece da se bore i dokazuju kao što sam ja trebao. Spegra treba održavati kvalitetu i dosljednost, koje su uvijek bile naša prepoznatljivost. Pritom smo narasli toliko da tranzicija ne može biti ograničena samo na obitelj. U Spegri ima ljudi koji su ovdje već i dvadeset, dvadeset pet godina. Planiramo da osim moje djece u Spegri vlasnički sudjeluje i dio zaposlenika koji su dulje s nama. Formirat ćemo kategorije partnera, seniora i juniora, kako bismo ljudima dali dovoljno motiva da sudjeluju u kreiranju politike tvrtke i njezinoj dobiti. U slučaju seniora, primjerice pri odlasku u mirovinu, tvrtka bi otkupila vrijednost udjela, a juniori bi pravo na udjel imali prema funkciji.

Nije lako biti vlasnik.

– Da se ponovno rodim i da mogu birati, radije bih bio vlasnik nego direktor, premda nije lako biti vlasnik. Spegra je došla do dimenzije u kojoj ima jezgru ljudi koji su svojim radom jamci za novih uspješnih trideset pet godina. Na putu smo da formiramo novu strukturu, ali ne žurimo se. 

---

Planiramo da osim moje djece u Spegri vlasnički sudjeluje i dio zaposlenika koji su dulje s nama. Formirat ćemo kategorije partnera, seniore i juniore, kako bismo ljudima dali dovoljno motiva da sudjeluju u kreiranju politike tvrtke i njezinoj dobiti. U slučaju seniora, primjerice pri odlasku u mirovinu, tvrtka bi otkupila vrijednost udjela, a juniori bi pravo na udjel imali prema funkciji

---

Još u vrijeme Jugoslavije, kad je na razini cijele države bila jaka operativa, u sektoru su bile i velike hrvatske tvrtke. Kad sam 1984. bio u Iraku, te su tvrtke radile na tri gradilišta i svaka je investicija bila veća od milijardu dolara. Pomgrad, Konstruktor, Hidroelektra, Industrogradnja i Viadukt imali su više tisuća zaposlenih, čak do petnaest tisuća, i redovito su radili u inozemstvu